La caduta degli dei

Dugo putovanje u mrak se barem na devedesetak minuta prekinulo i to na San Siru. Sparsi – Ostersund – Siti – Siti – Brajton, ređao se nokaut za nokautom dok su se mediji u Evropi naduvavali od zadovoljstva, utrkujući se ko će da zabije poslednji ekser u Arsenalov sanduk.

Razne, tačne ili manje tačne, priče o sukobima u klubu, o plakanju i razdoru u svlačionici u kojoj se na prste jedne ruke mogu izbrojati kapi znoja posle neke od ovih jezivih utakmica. Od Londona do Moskve (mislim na gradove ne na hotele u Beogradu) su se poređali kandidati koji žele da zauzmu jedno od najpoželjnijih, najizazovnijih ali i najtežih menadžerskih mesta.

Pre San Sira Venger je konstatovao da mu je ovo prvi put u karijeri da izgubi četiri meča u nizu i da ga svaki neuspeh dovodi u očajno stanje kada ne može ni da spava. Sa druge strane izbegava priče o odlasku i uporno napominje da se uvek držao ugovora tako da svi oni koji bi želeli da mu vide leđa ipak će verovatno morati da sačekaju 2019. pogotovo ako nekim čudom uzmemo LE. Znalo se to i ranije ali sada, u svetlu ovog očajnog niza, se vidi koliki je njegov autoritet u Arsenalu. Ne sme niko ni da zucne niti da pomisli da bi Venger trebalo da ode.

Navodno je rekao upravi i igračima da je on taj koji može da preokrene situaciju i da će vratiti Arsenal na pravi put. Koliko god da ga poštujem sa ovakvim timom mislim da nema nikakve šanse da to uradi a pitanje je da li bi i sa boljim igračima nešto uradio. Osim sjajnog niza u FA kupu u svim ostalim takmičenjima već godinama gutamo velike i gorke pilule i voda šiklja sa svih strana. Kako se jedna pukotina začepi tako se druga otvori. Činjenica je da nekolicina igrača (Laka, Miki, Oba, Sead, Mesut…) tek maltene započinju, ili nastavljaju avanturu u Arsenalu i ne znaju uopšte šta ih čeka na tom putu dok se ostali verovatno pitaju šta da rade i kuda da krenu…i da li uopšte da se kreću. Tim nema fizionomiju i igra se od danas do sutra pa kako prođe.

Možda zbog te silne medijske halabuke ili se neko iz kluba setio da digne glas, Arsen ili Džoš ili neko treći ili su pak igrači osetili da ih nešto žiga oko srca, nešto što bi neko nazvao savest, tek stvari su se u određenoj meri promenile u Milanu kada je igra, i na kraju i rezultat, Arsenala u pitanju.

Bilo je i tužno, verovatno i za navijače Milana, gledati kako dva kluba koja su ne tako davno komotno mogla da igraju finale Lige šampiona sada igraju osminu finala Lige Evrope. Kao da Defo i Voken zaigraju u nekom bugarskom porno filmu. Vremena su se zaista promenila ali dok ja ovo pišem Masimilijana Mirabelija teraju da na silu proguta sopstvene reči izgovorene posle žreba. Tako ti je to kada laješ, burazeru.

Milan je otvorio utakmicu kao da su hteli sve da reše odmah pa da odu na vino i pastu ali nije prošlo dugo, kontrola je preuzeta i već posle prvog, malo i srećnog gola osetio sam da možemo da pobedimo taktički naivni Milan. Ko bi rekao da ću 2018. da jedan Milan nazovem taktički naivnim ali tako se ispostavilo. Začudila me je njihova igra koja je bila previše otvorena i išla nama na ruku. Džaba se Gatuzo gicao, tresao i vrištao pored aut linije jer je posle Mikijevog došao i Rambov šmekerski gol, oba na asistenciju Ozila, a taj drugi na samom kraju poluvremena što je i bila tačka na ovu utakmicu i nadam se i na ceo dvomeč a sada imamo i pozitivan skor u međusobnim susretima sa Milanom.

Ono što nikako nije bilo dobro je ponašanje Džake koji je imao jednu od boljih tekmi sa čak 95% uspešnih pasova. Kada je tokom nadoknade poslao loptu u Moncu i popio grdnju od Vengera, besno i nevaspitano je odgovorio i gestikulirao ka svom šefu. To se ne radi ni – ka – da. Svima je manje više jasno da su odnosi između Vengera i igrača uzdrmani ali javno, pred celom Evropom, pokazivati animozitet prema svom nadređenom je težak gaf.

Igrače i menadžera posle perverznih rezultata u ovoj godini ne može da opere jedna tekma pa makar i pobeda na velikom San Siru ili bolje rečeno nekada velikom To je samo zavoj preko jedne rane a kada bi svaku pokrili Arsenal bi ličio na mumiju. Mora se gurati dalje, pre svega u LE, pošto smo dozvolili da nam to takmičenje bude jedina slamka. Nema više Karabao kupa, nema više FA kupa a u PL samo gledamo da nas ne stigne veliki Barnli.

U nedelju nam dolazi veliki Votford koji nas je tukao na poslednje dve utakmice i na Ešburtonu i na Vikaridžu. Povrede se opet nižu ali Lakazet, Hektor, Naćo i Sead bi trebalo brzo da se vrate. Odmoran, raspoložen i ponovo samopouzdan Lakazet nam je preko potreban pre svega u LE.

OOH TO BE A GOONAH!