Komšinica

Očigledno živimo u čudnim vremenima kada verovatno nijednom Ganeru na svetu nije čudno što smo izgubili od jednog Mančester Sitija. Dotle je došlo. Pre neki dan je jedan Tobdžija rekao kako bi trebalo da se očekivanja navijača Arsenala spuste. Stvar je u tome što mnogi od nas već nekoliko godina unazad spuštaju lestvicu očekivanja, malo po malo. Dokle? Pred početak ove sezone skoro niko nije verovao da možemo do titule u PL i to se, samo jedanaest kola posle, i definitivno potvrdilo. Siti ima dvanaest bodova više od nas i gol razliku plus dvadeset i sedam u odnosu na nas. Jezivo. U opticaju je još osamdeset i jedan bod a borba je već završena, barem što se nas tiče. Šta nam je ostalo? Grčevita borba za mesto koje vodi u bilo koju Evropu, oba kupa i Liga Evrope. Znači ima još itekako zašta da se igra. Na stranu problemi u i oko kluba, na stranu što ponekad delujemo kao nasukani kit koga stotine ljudi polivaju vodom ne bi li preživeo, dokle god imamo za šta da se borimo, ta borba ima smisla i treba je podržati svom snagom.

Pored dve čudne Vengerove odluke da stavi Koklina na mesto centralnog beka i da ostavi Lakazeta na klupi i sudija Oliver i njegovi pomoćnici su imali dve čudne odluke koje su dovele do Sitijevog drugog i trećeg gola. Kao što reče Venger Sitiju nije potrebna takva vrsta pomoći i napomenuo je da je treći gol iz ofsajda ubio utakmicu iz koje smo pre tog gola možda i mogli nešto da uzmemo, odnosno bod. Možda ali nismo. Aleksis Sančez za koga mnogi smatraju da je pošten igrač i da će uvek da pruži sto posto za koga god da igra i protiv koga god da igra, od početka sezone uglavnom deluje kao da je van forme ili kao da i ne želi da bude u njoj. Kao da svi samo čekaju da on ode. Izuzetan igrač za koga smo, kada je dolazio, mislili da može da nas izvuče iz osrednjosti, vremenom se pretvorio u nezainteresovanu kreaturu koja trčkara po terenu i gleda na sat kada će kraj i tekme i njegovog bivstvovanja u Arsenalu.

Između poraza od Sitija i velikog severnolondonskog derbija desila se i premijera filma “89” o ludačkoj završnici prvenstva kada smo posle osamnaest godina uzeli titulu koja je već bila u rukama Liverpula i to na njihovom stadionu i to u poslednjim sekundama utakmice. Sitijevi navijači će reći da je njihova završnica protiv Kvins Parka bila najdramatičnija ali to naravno nije istina. Jesu dali gol na samom kraju i tako uzeli titulu od gradskog rivala ali smo se mi borili u direktnom duelu za pehar sa daleko jačim protivnikom a morali smo i da damo dva gola i to smo i uradili. Takve završnice prvenstava se retko dešavaju, bilo gde. To su bila i vremena kada je Arsenalom vladala čuvena četvorka u pozadini, Dikson, Vinterburn, Bold i Adams. Bilo je lakše fizički ući u pivsku flašu i provesti vikend u njoj nego njima dati gol. Izvršni producenti filma su Ejmi Lorens i Li Dikson. To je i bila prilika da se na jednom mestu okupe Arsenalove legende i da se podsetimo nekih drugih vremena. Inače baš Li Dikson je skoro izjavio kako ne vidi mogućnost da se Arsenal pokrene i promeni pod Vengerom za koga smatra da je veliki trener ali i da je njegovo vreme prošlo. Slično misli i Džordž Grem koji nas je i vodio te 1989.

Imali smo i neprijatnu priliku da vidimo kako izgleda Santijeva noga. Onako kako niko od nas ne bi želeo da mu noga izgleda i mnogi se pitaju kako je Arsenal uopšte dopustio da to toga dođe. Nisam lekar pa ne znam odgovor na to pitanje ali da je čudno, čudno je. Većina naših igrača dolazi neokrnjena sa baraža i prijateljskih tekmi ali dok ovo pišem problem su Žiru i Lolo iako je ovaj drugi bio na klupi protiv Nemačke. Per je ozdravio, Velbek bi mogao da bude uključen u tim makar sa klupe a Mustafi je blizu povratka tako da je zdravstvena situacija dosta dobra što raduje jer nas posle derbija čekaju čak tri gostovanja u nizu.

Verovao sam da će Totenhem duže da se muči na Vembliju ali su se posle slabog starta na tom terenu ipak sredili i čak im je ova sezona, ako računamo samo prvih jedanaest kola, zapravo najbolja u poslednjih šest. Dobra stvar je što mi trenutno imamo pet pobeda na Ešburtonu u nizu a loša je što više od četiri godine nismo tukli Sparse na našem stadionu u PL. Oni su u naletu u poslednje dve – tri sezone i njihov jedini cilj je da makar na kratko izađu iz topovske senke. Uzeli su menadžera koga mnogi hvale, grade novi stadion a skoro su i tukli Real u takmičenju koje je bilo rezervisano za nas…ali više nije.

Utakmicu će da vodi Majk Din koji nam je bio često baksuzan i donosio neke čudne odluke (a čudnih odluka mi je više dosta) a u periodu od avgusta 2009. do januara 2013. smo dobili samo dva meča od osamnaest na kojima nam je sudio ili ako hoćete presudio.

Još samo malo je ostalo pre nego što se na Ešburton spusti napirlitana, gojazna gospođa obučena u belu haljinu koja samo što ne pukne od zlobe, zavisti i želje za osvetom. Još jedan Ganer se ovih dana pita da li je ovo i početak promene u odnosima snaga u severnom Londonu. I ja se pitam da li je prošla sezona bez Svetog Toteringema bila izuzetak ili samo početak sličnih. Ako se i ta tradicija promeni onda se plašim da se takav poremećaj fudbalske ravnoteže ne odrazi i na stvari koje naizgled nemaju veze sa fudbalom, kao recimo na floru i faunu.

OOH TO BE A GOONAH!